U organizaciji Kulturno-povijesnog centra Sisačko-moslavačke županije u Sisku je obilježen
Dan sjećanja na Stjepana Radića i lipanjske žrtve predavanjem prof. dr. sc. Domagoja Sremića
pod naslovom „Stjepan Radić u javnom diskursu iz pera političara, povjesničara i publicista“.
Sremić je istaknuo kako je tijekom gotovo jednog stoljeća Stjepan Radić ostao jedna od
najprisutnijih i najutjecajnijih osoba hrvatske političke povijesti. Njegov lik i djelo različito su
vrednovani, tumačeni i interpretirani, no unatoč razlikama u pristupima, većina autora slaže
se u jednoj temeljnoj ocjeni – Radić je bio autentični hrvatski politički vođa čije je djelovanje
bilo prožeto snažnom državotvornom idejom i brigom za nacionalne interese hrvatskoga
naroda.
Profesor Sremić predstavio je promišljanja i ocjene političara, među kojima su Vladko
Maček, Josip Predavec, Franjo Tuđman i Imbro Štivić. Posebna pozornost posvećena je
prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu, koji je u Radiću prepoznavao simbol
nepokolebljive borbe za očuvanje hrvatske državnosti. Tuđman je bio fasciniran Radićevom
političkom dosljednošću, ustrajnošću i sposobnošću da hrvatsko nacionalno pitanje postavi u
samo središte političkih zbivanja svojega vremena.
U tom je kontekstu Sremić citirao Tuđmanove riječi:
„Hrvatska javnost shvatila je da su hici ispaljeni u beogradskom parlamentu bili namijenjeni
čitavom hrvatskom narodu.“
Ova ocjena jasno pokazuje kako je atentat na Radića prerastao okvire pojedinačne političke
tragedije te postao simbol stradanja i političke obespravljenosti hrvatskoga naroda u
tadašnjoj jugoslavenskoj državi.
Uz političare, Sremić je analizirao i radove istaknutih hrvatskih povjesničara Ivana Mužića, Ive
Perića, Branke Boban, Mire Kolar, Ivana Strižića i Hrvoja Matkovića. Njihova istraživanja,
premda metodološki i interpretativno različita, potvrđuju Radićevu iznimnu važnost u
oblikovanju moderne hrvatske političke misli te njegov utjecaj na procese nacionalne
emancipacije i demokratizacije.
Predavanje je obuhvatilo i prikaze Radića u djelima književnika i publicista Miroslava Krleže,
Milana Marjanovića i Zvonimira Kulundžića.
Govoreći o temeljnim sastavnicama Radićeve političke ostavštine, Sremić je naglasio njegovo
vizionarstvo i svojevrsni mesijanizam. Radić je istodobno bio utopist i idealist, političar koji je
vjerovao u mogućnost pravednijeg društva, ali i mirotvorac koji je političke ciljeve nastojao
ostvarivati nenasilnim sredstvima. Upravo ta kombinacija političke pragme i idealizma
omogućila mu je da ostane trajna inspiracija različitim generacijama hrvatskih političara i
intelektualaca.
Posebno zanimljiv dio predavanja odnosio se na utjecaj Radićevih ideja tijekom Hrvatskoga
proljeća početkom 1970-ih godina. Sremić je istaknuo kako su brojni protagonisti toga
pokreta u Radićevoj političkoj misli prepoznavali povijesno uporište za zahtjeve za većom
nacionalnom ravnopravnošću, gospodarskom samostalnošću i afirmacijom hrvatskog
identiteta unutar tadašnje jugoslavenske federacije. Radićeva borba za politička prava
hrvatskoga naroda i njegovo inzistiranje na očuvanju nacionalne samobitnosti predstavljali
su važan inspiracijski izvor i desetljećima nakon njegove smrti.
Zaključujući predavanje, Sremić je naglasio kako bogat opus eseja, članaka, publicističkih
tekstova, znanstvenih radova i monografija posvećenih Stjepanu Radiću svjedoči o trajnoj
relevantnosti njegove političke ostavštine. Raznolikost interpretacija potvrđuje složenost
njegove osobnosti i djelovanja, ali i činjenicu da je Radić ostao nezaobilazna figura hrvatske
povijesti.
Bez obzira na razlike u pristupima i naglascima, zajednički nazivnik većine autora jest
priznanje Stjepanu Radiću za njegove povijesne zasluge u očuvanju hrvatske državotvorne
ideje. Upravo zato Dan sjećanja na Stjepana Radića i lipanjske žrtve nije samo prisjećanje na
tragične događaje iz 1928. godine, nego i prilika za promišljanje o vrijednostima političke
odgovornosti, demokracije i nacionalne samosvijesti koje je Radić svojim djelovanjem trajno
ugradio u hrvatsku političku tradiciju.
