Prvi (i za sada jedini) snježni dan u našim krajevima naša voditeljica Odjela baštine Martina Mladenović iskoristila je za studijski izlet s članovima udruge Interpret Europe u Slavoniju. Što je sve posjetila, u kakvim vremenskim uvjetima i koliko je kilometara taj dan prošla, pročitajte u sljedećim odlomcima.
Vožnja od Siska do Voćina bila je već naznaka ljepote dana koji me očekuje. Noć prije padao je snijeg, a jutro osvanulo sunčano te dalo prekrasnu toplinu i vizure krajolika Moslavačke gore kroz koji vozim do Papuka, a i obližnjih Psunja i Krndije. Imena su to koja u kompletu naučene pamtim valjda još od osnovne škole i prvih satova geografije: Papuk, Psunj i Krndija!
Prva stanica bila je Geo info Centar u Voćinu, dio Parka prirode Papuk, prvog UNESCO-vog geoparka u Republici Hrvatskoj. „Papuk je zaštićen u kategoriji parka prirode 1999. godine zbog iznimne prirodne vrijednosti što obuhvaća veliku raznolikost staništa i vrsta biljaka i životinja, ali isto tako i geološku raznolikost zastupljenu u brojnim geološkim tvorevinama nastalih u različitim razdobljima prošlosti Zemlje. Posebnu vrijednost predstavljaju brojni fosilni nalazi organizama koji su prije 16 milijuna godina živjeli u Panonskom moru. U Parku prirode Papuk, nedaleko Voćina, nalazi se prvi geološki spomenik prirode u Republici Hrvatskoj, zaštićen davne 1948. godine zbog jedinstvene morfološke pojave u Hrvatskoj – stupastog lučenja vulkanskih stijena.“* I doista, posjet krajoliku Papuka ostavlja nas bez daha. Suvremeni postav Geo info Centra sadrži priču postanka života na Zemlji te prikazuje što je sve naš plavi planet prolazio od razdoblja prvih začetaka života do današnjih dana! A uspon do planinarskog doma Janković odvija se po zavojitoj 5-kilometarskoj cesti koja je tu subotu, 23. studenog, izgledala kao da se vozimo kroz ledenu bajku. Krošnje i grane stabala prekrasnih papučkih šuma bile su pod nanosima snijega te se od težine nanosa spuštale gotovo do krova automobila. Među naljepnicama na recepciji planinarskog doma Janković koji nudi i hostelski smještaj u prvom redu pronalazim i onu našeg Planinarskog društva „Sisak“, kakva radost i ponos. Zamišljam članove Društva kako prolaze planinarskim stazama i gledaju ova čudesa od oblika i tekstura stijena koje sačinjavaju Papuk i obližnja gorja. Izvan doma djeca se sanjkaju, obitelji rade snjegoviće, igraju se u snijegu, a u toplini doma Janković kojeg krasi i nekoliko info tabli koje obiluju informacijama i fotografijama zaslužnih stanovnika tog kraja koji su početkom 20. stoljeća izgradili planinarsku kuću. Za ručak planinarske porcije, obilni tanjuri puni gulaša od divljači s tjesteninom za mesojedne članove Interpret Europa, a domaća gusta juha od gljiva, kroketi i punjene tikvice za biljojede. Mesojedi i biljojedi ujedinjavaju se kad je red za desert, domaća štrudla od višanja, mljac!
Od Voćina do Planinarskog doma Janković dijelilo nas je oko 20-tak kilometara i jednako toliko minuta vožnje dok nam do sljedeće rute našeg izleta treba gotovo sat vremena. Nastavljamo za Pleternicu i kako smo svi došli vlastitim prijevozom osim kolega iz NP Krka koji su doveženi autobusom, dogodi se da u Pleternicu svatko dolazi nekom drugom cestom. Mene je put odveo ponovno preko Papuka, vozila sam 50 minuta uzbrdo ponovno po cesti koja izgleda kao da je iz ledene bajke, divota! Ispred mene izmjenjivala se šuma pod snijegom, dok sam kroz prozor u daljini gledala još uvijek stabla bez snijega, a i dalje u paleti jesenskih boja od žute i narančaste preko zelene do smeđe. Kako je snijeg pao tek noć ranije, zanimljivo je bilo promatrati dva godišnja doba u isto vrijeme, jesenske boje i dalje u punom sjaju i koloritu, a istovremeno se kretati po cesti koja je tek par sati prije očišćena od snježnog nanosa. U Pleternicu stižem preko Kutjeva, grada poznatog po svojoj vrhunskoj graševini i po zadnjoj dionici ceste koja izgleda kao one beskrajne američke ceste koje su ravne, bez puno uzbrdica i pravocrtne su dokle vam god pogled seže.
Pleternica je gradić kojeg već krasi jedan nešto ranije osnovan interpretacijski centar, Terra panonica, a odnedavno i Muzej bećarca koji je i bio cilj naše posjete. Kroz Geo info Centar Voćin vodila nas je izvrsna vodičica Jelena koja ima ogromno znanje o sva tri postava u Centru (geološki, biološki i kulturno-povijesni). U Muzeju bećarca su nas dočekale, ni manje ni više, baš one koje su i zaslužne za sam postav i cijelu priču vezanu za osnivanje muzeja i osmišljavanja strategije i priče koja ga krasi – djelatnice tvrtke Muze, osnivačica Dragana te sjajne Mirna i Iva, u društvu i same ravnateljice Muzeja Jasne Hoffman. Kakav doček i kakav postav!
Postav Muzeja smišljen je i izveden na način da provlači tradiciju te kratke i slatke glazveno-scenske forme na valjda najljepši mogući način – kroz život čovjeka, tj. Slavonskog seljaka. Kako tekstovi bećaraca pokrivaju svaki segment ljudskog života, tako je i cijeli postav zamišljen da kroz odrastanje i život ljudi pokaže i tradiciju slavonskog sela. Za svaku prigodu i svako razdoblje u životu postoji hrpa bećaraca koji se mogu otpjevati i odsvirati, a vjerujte mi da vas bećarci prate čak i u toaletu! Na vratima kabine ispisani su vrckasti bećarci pa vam i tamo izmame osmijeh na lice. Vodstvo nam pruža dražesna Mirna Draženović koja daje kompletne informacije ne samo o sadržaju postava, već i o njegovom konceptu i dizajnerima koji su za njega zaslužni. Krećemo od Male sobe graševine, dijela prostora Muzeja posvećenog vinarskoj kulturi i sorti grožđa i vrsti vina za koju svi znamo – Kutjevačka graševina. Zanimljivo mi je pročitati na odlično osmišljenim legendama kako je sorta doista dobila ime po povrću grašku jer su joj bobice sitne kao i one u mahuni graška.
Spuštamo se u podrum zgrade gdje zapravo počinje priča o bećarcu. Djetinjstvo slavonske djece predstavljeno je kroz igračke, odjeću i predmete, a Mirna objašnjava kako je postavljanju postava prethodilo opsežno i dugo istraživanje i skupljanje građe po cijeloj Slavoniji. Gdje je bilo moguće, predmeti su prikazani i na originalnim obiteljskim fotografijama koje su stanovnici s punim povjerenjem donirali Muzeju. Prolaz ljudskim vijekom zanimljiv je, dotiče se svih glavnih običaja, tradicija i događaja u životu čovjeka. Dio je posvećen i baščama, najzdravijim „tvornicama“ hrane koje su s ljubavlju, brigom, radom i velikom pažnjom sijale i sadile slavonske bake i prabake, puno češće i ozbiljnije od današnjih žena koje ipak žive u nekom drugom, modernijem vremenu. Kad smo kod hrane, postoji i dio koji donosi ilustracije i bećarske tekstove vezane za slaninu, kulen, kulenovu seku, mast, čvarke i ostale domaće mesne proizvode. Smijala sam se (a i sad se smijuckam) kad sam pročitala:
Na tavanu potuklo se meso,
Kulen šunku po nosu otres’o.
Svadbena kočija, bogato opremljena i ukrašena, također krasi postav, divota ju je za vidjeti. Blizu nje nalazi se i model konjanika na konju, Slavonca obučenog u tradicijski vuneni kaput i kožne čizme do koljena. Postoji i dio koji pronosi glas o onima koji su pronosili glas o bećarcu – svojevrsni bećarski Hall of fame (Dvorana slavnih). No, izuzetno vrijedni dio postava su i originalni bećari i bećarice. Njihova kazivanja, natpjevavanja i svjedočanstva prate vas u stopu. Gotovo svaki dio postava nudi multimedijsko iskustvo gdje su pravi bećari i bećarke s vama – ili slušate i gledate njihova svjedočanstva, ili se u studio gdje imate priliku zapjevati bećarac na mikrofon oni „naguravaju“ zajedno s vama i još vas ocjenjuju u pjevanju. Vjerujte mi na riječ, meni su vikali da sam dobra, al da trebam još malo vježbati. Imate priliku navijati za svog favorita u natpjevavanju, na dva velika ekrana slušate prvo bećare, a zatim i bećarice koji naizmjence pjevaju, a vi ih stiskanjem zlatnog dugmeta bodrite. Odlična ideja je bila i spojiti bećara i repera pa vas tako u jednom dijelu čekaju ekrani gdje je bećar na jednoj, a reper Kandžija na drugoj strani, gledate ih i slušate kako si dobacuju stihove, svaki na svoj specifičan način. Postav krasi i dosta interaktivnih sadržaja pa tako možete riješavati kvizove, pisati svoj bećarac, riješiti test pa dobiti svoj vlastiti bećarac kojeg odmah možete i otpjevati, slikati se s detaljima narodne nošnje…na ulaznici dobijete bar kod kojeg kasnije očitate i dobijete galeriju svojih slika kroz postav. Postav obiluje i video materijalima, a Mirna ističe kako je jedan od filmova režirao Nebojša Slijepčević, dobitnik Zlate palme u Cannesu. Za vizualni identitet zaslužni su dizajneri iz studia Rašić+Vrabec, a postav je već osvojio popriličan broj nagrada i priznanja za svoj koncept i kvalitetu. Posjet završavamo u šaljivom tonu u Masnoj čitaonici. Pogađate o čemu je riječ? O „masnim“ bećarcima, tj. napjevima sa škakljivim, prostim i vrlo piktoresnim stihovima koji je odvojen od ostatka postava i zabranjuje ulaz mlađima od 16 godina. Sjetimo se, bećarac je prije nekoliko godina bio i povod jedne sudske tužbe. Mi svoj posjet završavamo u razdraganom i oduševljenom raspoloženju i opraštamo se s našim vodičima, sjajnim Muzama kojima želimo još mnogo uspješnih i zanimljivih postava, diljem zemlje. Spomenut ću i da su u strategiji razvoja Muzeja donijele i preobrazbu zapravo cijelog gradića Pleternice. Cijeli trg oko Muzeja su nazvali Trg bećarca i također ga vizualno uskladile s postavom. Time je i centar grada dobio novu vizuru, mjesto skupljana i druženja i, sigurna sam, mjesta pjevanja mnogih bećaraca. Tko zna, možda koji put otpjevaju i ovaj koji je postav skomponirao baš za mene, a glasi:
Mene mama rodila u petak,
Pa sam svakom veselju početak.
* https://www.pp-papuk.hr/park-prirode-papuk-prvi-unesco-geopark-u-republici-hrvatskoj-zadrzao-status-svjetskog-geoparka/
